Poor People’s Movements

Kaptolski kolodvor

Author(s): Boris Buden

 


“All this together made no sense! in this simple sentence it is as if one can summarize all the experience of Yugoslav disintegration. Ten years of war brought no one nothing but losses. We better not even talk about the dead. Not because they do not deserve to be told the truth about their tragedy, but because that truth is even worse than their tragedy - they could, moreover, should have stayed alive, and they have died for nothing. We do not know today of any common good into which we could, at least subsequently, incorporate their lost lives. Not a single hero was left after our wars. Only criminals, their victims, a handful of war profiteers and a wide mass of losers. The rest are ruins, social misery, moral shame, sadly-ridiculous political provisional peace that is maintained only under the threat of external military force, a future that already today envies a better past ...

 

The nonsense we are talking about here is first and foremost a political category. The pastors of all denominations, national intellectual elites and the new politocracy knew how to jump over all nonsense, and so will this one. Here consolation, there rationalization, and everywhere the promise of a better future, and people will already forget the painful question of the meaning and meaninglessness of what happened to them. But like it or not, sooner or later, they will have to face the political reality in which they live.

 

So what is left of the national sovereignty in whose name the peoples of the former Yugoslavia went to war and counter-wars?”

 

“Sve to skupa nije imalo nikakvoga smisla! u ovoj jednostavnoj rečenici kao da se može sažeti svo iskustvo jugoslavenskog rasula. Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka. O mrtvima pritom bolje da i ne govorimo. Ne zato što ne zaslužuju da se kaže istina o njihovoj tragediji, nego zato što je ta istina još gora od njihove tragedije – mogli su, štoviše, morali su ostati živi, a stradali su nizašto. Ne znamo danas ni za kakvo opće dobro u koje bismo, makar naknadno, mogli ugraditi njihove izgubljene živote. Ni jednoga heroja naši ratovi nisu ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika. Ostalo su ruševine, socijalna bijeda, moralna sramota, žalosno-smiješni politički provizoriji mir koji se održava samo pod prijetnjom vanjske vojne sile, budućnost koja već danas zavidi boljoj prošlosti...

 

Besmisao o kojem je ovdje riječ, prije svega je politička kategorija. Dušebrižnici svih konfesija, nacionalne intelektualne elite i nova politokracija svakom su besmislu znali doskočiti, pa će tako i ovome. Ovdje utjeha, ondje racionalizacija, a posvuda obećanje bolje budućnosti, i ljudi će već zaboraviti na mučno pitanje o smislu i besmislu onoga što im se dogodilo. Ali htjeli ili ne, prije ili kasnije, morat će se suočiti s političkom stvarnošću u kojoj žive.

 

Što je, dakle, ostalo od nacionalne suverenosti u čije ime su narodi bivše Jugoslavije krenuli u svoje ratove i kontraratove?”

 

Key words: Author/ Boris Buden, language/ Serbo-Croatian, countries/ Yugoslavia, Europe, Croatia, Bosna, Slovenia, personalities/ Slobodan Milošević, Bill Clinton, Samuel P. Huntington, Marija Todorova, war criminals, war profiteers, peace, nationalism, elites, politocracy, sovereignty, International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY), state

 

Ključne reči: autori/ Boris Buden, jezik / srpskohrvatski, zemlje / Jugoslavija, Evropa, Hrvatska, Bosna, Slovenija, ličnosti / Slobodan Milošević, Bill Cllinton, Samuel P. Huntington, Marija Todorova, ratni zločinci, ratni profiteri, mir, nacionalizam, elite, politokratija, suverenitet, Međunarodni krivilni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), Haški sud, država

 

© 2024 Pleiades COOP. All Rights Reserved.